San

Prije osam godina Tenšek i njegova supruga Jasmina Pacek otvorili su kafeteriju američkog stila. Već u prvoj godini poslovanja shvatili su da imaju proizvod koji bi mogli ponuditi tržištu kao franšizu. O tome kako su osmislili koncept, kakva su iskustva i „klima“ za biznis u Hrvatskoj i regiji razgovaramo sa vlasnikom Denisom Tenšekom.

San Francsico Coffee House je lokal američkog stila. Kako takav koncept prolazi u manjim mjestima kakvi su Osijek i Vinkovci u kojima trenutno radi?

U Osijeku je već bio prisutan veći broj kafića i barova, a posjeta tim lokalima je dio lokalnog životnog stila. Svi oni su međutim imali jednaku liniju proizvoda bez većih razlika. Primjetili smo da je tržištu nedostalajala baš kafeterija američkog stila čiju bi osnovnu ponudu činile kave koje bi se mogle ponijeti što bi predstavljalo novinu. Tražili smo prometnu lokaciju jer su nam ciljna skupina bili poslovni ljudi. Pronašli smo je u centru grada, preko puta tržnice, u blizini Sveučilišta i brojnih odvjetničkih ureda. Kafić je počeo raditi 2005. i vrlo brzo se ispostavilo da su nam studenti i poslovni ljudi najčešći gosti. Već u prvoj godini, postigli smo uspijeh i shvatili da se možemo dalje širiti kao franšiza.

Zašto niste, na primer, pokušali u nekom većem gradu poput Zagreba? Da li je teže ili lakše u većem mjestu?

Ne bih mogao iz Osijeka efikasno upravljati lokalom u Zagrebu ukoliko bi bio u mom vlasništvu. Ljudski aspekt ne možete kontrolirati. Možete imati najpopularniji brend, ali ljudski faktor ga može poljuljati. Zato je franšiza dobar koncept. Svakodnevno imamo po nekoliko upita iz Zagreba, ali nijedan, za sada, nije zadovoljio naše kriterije. Ne možete, ipak, svakome dati franšizu.

Čime ste bili inspirirani kada ste osmišljavali koncept i zašto baš kafić?

Prvobitno smo željeli kupiti franšizu poznate svjetske kafeterije Starbucks ili Costa Coffee, ali je proces bio izuzetno dugačak, skup, i komplikovan. Pored toga, ti veliki lanci ograničavaju cijene proizvoda koje su često za lokalna tržišta previsoke i ne odgovaraju kupovnoj moći potrošača. Zbog toga Subway u Hrvatskoj loše prolazi, jer zašto bi neko dao za sendvič 35 kuna kada može kupiti i porciju velikih čevapa za 25 kuna. Mada okruženje u Hrvatskoj nije bilo idealno za franšizne sustave, odlučili smo iskoristiti svo svoje životno i profesionalno iskustvo iz San Franciska, u kojem smo živjeli osam godina, i prilagoditi ga lokalnom tržištu. Željeli smo otvoriti kafeteriju koja bi odisala atmosferom grada u kojem smo proveli te godine.

Lično, imam menadžerskog iskustva iz američkih tvrtki koje mi je svakako pomoglo i u postavljanju ovog posla na noge. S druge strane, supruga ima međunarodno dizajnersko iskustvo, što je dalo veliki doprinos prepoznatljivom vizuelnom identitetu i interijeru. Tokom postavljanja koncepta više puta sam putovao u Ameriku, proučavao tehnologiju pravljenja kave i donosio sa sobom neke uzorke. Gostima smo omogućili da mogu kupiti kavu za ponijeti, pročitati domaću i inozemnu tiskovinu, imati pristup bežičnom internetu, po čemu se izdvajamo na tržištu. Nismo se odrekli tradicionalne usluge i posluženja kave, što inače ne postoji u svjetskim lancima, već samo „self service“. Pored toga, kao što sam pomenuo, uveli smo „to go“ uslugu koja čini oko 20 do 30 odsto ukupnog prometa. To je prosjek u Hrvatskoj, dok je na Zapadu obrnuto.

Kakav je osjećaj kada vidite da neka Vaša ideja zaživljava u praksi i da se sviđa ljudima?

Posao funkcionira oko osam godina, tako da svakako osjećam jednu vrstu satisfakcije. Međutim, u pogledu franšiza, još uvijek smo u fazi razvoja i bit ću zadovoljan tek kada biznis stvarno stane na noge.

U coffe house-u se služi i Vaša kava. Kavu uvozite iz Italije. Postoji li problema u tom segmentu, uvozne barijere?

Ništa ne ide glatko. Svi problemi su na sreću rješivi. U početku su najkompliciranije bile carinske procedure. Svaka čaša, svaka vrsta sirupa, arome, a zna da bude mnogo vrsta, moraju da prođu atest. Svaka kontrola košta 300 eura po proizvodu. Tako se desi, kada prvi put uvozite neki proizvod, da testiranje košta više nego sam kontigent. Na sreću, ti testovi se rade samo prilikom prvog uvoza određenog proizvoda.

Za kafić se vezuje niz dodatnih biznisa. Od nekoga morate nabavljati šalice, ambalažu. Koliko je otvaranje vašeg coffee house-a bio doprinos društvu i gospodarstvu, u smislu da za vas rade i neke druge tvrtke - proizvođači ambalaže, šalica, žličica i slično?

Posjedujemo vlastitu robnu marku. Dio neophodnih stvari nabavljamo na domaćem tržištu, a dio uvozimo. Prelive, dodatke, umake kupujemo od proizvodaca iz Splita pod našom robnom markom, kavu uvozimo iz Italije, također kao SFCH robnu marku, a šalice, žličice i slično radimo u Inkeru s našim dizajnerskim rješenjima. Primatelj franšize, međutim, asortiman, osim kave, može kupovati od lokalnih dobavljača, ako su sadržaj i kvaliteta isti, s mogućnošću otkupa kapaciteta, i naravno, pod SFCH robnom markom, ukoliko nađe bolju finalnu cijenu. Cilj nam je da svaka franšiza bude rentabilna i da u svim segmentima, u kojima je to moguće, očuvamo koncept, a istodobno budemo fleksibilni sa svrhom rentabilnosti i održivosti sustava.

Kako ste napravili franšizni ugovor? Da li ste angažirali stručnjaka?

Koncept smo razvili sa Centrom za poduzetništvo u Osijeku koje ima oformljeni odjel Centar za franšizing. Sa jednom odvjetničkom kancelarijom, nakon upoznavanja sa svom regulativom, napravili smo ugovor i to je bio prvi franšizni ugovor u oblasti ugostiteljstva u Hrvatskoj.

Gdje biste željeli dalje proširiti franšizu? Gdje biste Vi, lično voljeli i zašto?

Trenutačno rade franšize u Beogradu i Vinkovcima. U pregovorima smo za otvaranje lokala u Somboru, Sarajevu i Zenici. Volio bih da se kavane pojave svugdje gdje mogu opstati, odnosno, gdje postoji održivo tržište za ovakav koncept ugostiteljske usluge.

Da li ste član neke asocijacije, franšizne, menadžerske ili bilo koje druge?

Partner sam sa Centrom za poduzetništvo u Osijeku pošto oni rade kao promotori naše fransize. Inače, potpuno sam apolitičan i nisam član nijedne druge asocijacije, niti mislim da mi članstvo u njima može koristiti. Znanje i vrijeme radije praktikujem i provodim sa svojim partnerima, unaprijeđujući koncept franšize, njezin razvojni proces, proizvode, marketing…

Kakvo je općenito tržište franšiza u Hrvatskoj? Kako funkcionira Franšizna asocijacija? Koje su najveće prepreke za napredak tržišta franšiza?

Franšizing je na tržištu Hrvatske prisutan još od kasnih sedamdesetih, ali je to tržište stagniralo zbog sveukupne gospodarske situacije, loše klime za poduzetnike, kao i male konkurentnosti domaćih poduzeća. Moglo bi se reći da je tržište veoma nerazvijeno. Franšize mogu funkcionirati samo u društvima gdje se novac ne čuva u bankama nego se reinvestira. Ne postoji ni dovoljno poduzetničke inicijative. Strane franšize ne uspijevaju tako lako jer se ne prilagođavaju lokalnom tržištu, vrlo su restriktivne u svakom pogledu, pa i cjenovnom, što sam već pomenuo. S druge strane, nema mnogo ni domaćih franšiza, jer 99 odsto ljudi uopće ne zna što takav koncept podrazumijeva, niti kako funkcionira. Čuli su za njega, ali znanje je uglavnom površno. Stanje na tržištu u regionu je općenito loše za razvoj bilo kakvog biznisa. Problem likvidnosti je naročito izražen, što mogu vidjeti i u kontaktima sa svojim partnerima. U Beogradu je franšiza postigla „break even“ za godinu dana, u nekim drugim okolnostima bi ostvarila i profit.

Franšizna asocijacija funkcionira po principu brokera i pomaže nam u ostvarivanju kontakata. U rješavanju praktičnih problema nema potpore, niti mogu očekivati da će sada u ovim uvjetima, primerice, neka franšizna asocijacija pomoći davatelju franšize da privuče potencijalne kvalitetne i odgovorne primatelje.