Moramo bolje

Blagoja Petrušev je tvorac jednog od najorganiziranijih franšiznih sustava u Srbiji - Battery centra. Idejni je tvorac jedinstvenog udruženja - "Kluba dobrih poduzetnika E 128". Istovremeno je i jedan od suvlasnika restorana "Destilerija" u Beogradu, gdje sa prijateljima pokušava dokazati da ortački biznis može opstati u Srbiji - čak i kad su vremena teška. Za takvog sugovornika svakako ima mnogo pitanja i mnogo interesantnih tema: fokusiramo se na ambijent, ali svejedno slijedi dugačak razgovor.

Kakav je poslovni ambijent za franšizing u Srbiji?

Hajde najprije da skiciramo poslovni ambijent uopće. Dovoljno je zapitati se tko to u Srbiji vodi biznis, tko ima pare. Tko su ti ljudi i na kakvim su kulturnim modelima odrastali? Jesu li to oni što su u posljednjih 20 godina završavali škole i fakultete ili oni kojima su uzori bili junaci iz filma "Rane"? Mislim da nije teško odgovoriti na ova pitanja.

Ključno je to što ljudi koji grade biznis nemaju ni potrebnu razinu obrazovanja, ni motivacije, ni poslovne kulture, te ne mogu ni utjecati na promjenu ambijenta. Većina još uvijek nikom ne vjeruje, njihove firme nemaju korporativno uređenje, nego gazdinsko, po principu "ja najbolje znam". Mnogo generacija se treba smjeniti ne bi li se ambijent promijenio.

Znači li to da je klima nepovoljna i za razvoj franšizinga?

Biću potpuno iskren, u Srbiji nema kulture franšizinga. Ljudi ni ne znaju što je to franšizing. Međutim, i to je posljedica ove opće neobrazovanosti. Većina onih koji se bave biznisom nisu pročitali ni 10 knjiga koje svaki poduzetnik treba da pročita - recimo, Kotlera, Kelera, Adižesa... Pošto se malo zna zna, i franšizing se u Srbiji olako shvaća, kao što još uvijek postoje ljudi koji misle da je biznis to kad uložiš 50.000 ili 100.000 eura i očekuješ toliko zaraditi do kraja prve godine!

Čak ne ohrabruje ni to kad pogledam obrazovane i mlade poduzetnike koji su završavali fakultete u Srbiji. Treba li da objašnjavam koliko je kvalitetno ili konkurentno to znanje koje se dobiva u našim školama... Plus, samo pogledaš u imenik telefona i vidiš koliko ljudi imaš, ko, šta i na kojim pozicijama radi i odmah ti je jasno kolika je vrijednost tvog poslovnog ambijenta.

Netko tko je završio Harvard ili Poslovnu školu na Bledu, recimo, pogleda u svoj telefon i može reći - i to ne u šali - da je godišnji promet svih njegovih prijatelja - milijuni eura. Okrene broj i odmah stvori šansu za suradnju! Može prodati što god hoće. A ovdje, pogledaš u imenik i u najboljem slučaju - imaš koga pozvati na slavu!

I to je još jedna ključna stvar koju Srbija nije uspjela razviti - networking! Jer na kraju - ljudi, kvalitetni ljudi koji su povezani, koji surađuju - pokreću društvo naprijed. Recimo, Novak Đoković može donijeti milijarde u Srbiju - na znanje, na emociju, na kredibilitet, na poštovanje - jer ima nevjerojatan networking, prijatelje svuda u svijetu. To je ono što vrijedi.

Vi i pored svega uspješno poslujete u Srbiji. Razvili ste i jedan od najboljih franšiznih sustava. Po Vašem mišljenju, što može poboljšati taj model poslovanja?

Ponoviću, ljudi se trebaju promjeniti. Trebaju se educirati, informirati. Ali, to ne može učiniti jedan čovjek. Svi mi koji se bavimo biznisom trebamo pomoći.

Mene, zapravo, najviše iznenađuje ta neobična vrsta neodgovornosti u poslu, odnosno, ko sve smatra da ima "franšizni sustav" u Srbiji. Kad pogledate način na koji oni žele multiplikovati franšizu, vidite da to nije franšizing. Ta nesavršenost, naravno, nije problematična niti vidljiva kada su jednostavne franšize u pitanju, kakve su trgovačke ili distributivne. Ali, znate li koliko profesionalnog znanja i vještine treba da biste osmisliti i razvili jedan zahtjevan sustav kao franšizu poslovnog formata? Na tim primjerima se vidi koliko smo needukovan, nemotivirani, siromašni.

Recimo, ljudi ovdje misle - ako imaš žig, imaš i franšizu! A ja kažem - da, imaš žig, a nemaš sustav "ključ u ruke". Nemaš poslovni format. Zato smijem reći da u Srbiji, praktično, ne postoje "kompletirani" franšizni sustavi koji bi bili sveobuhvatni, koji bi imali rješenje za svaki aspekt poslovanja.

Pored osobne volje, postoji li institucija koja bi sustavno mogla pomoći i tako motivirati poduzetnike u Srbiji?

Naravno! Država treba pomoći. Prvo, mogla bi promijeniti opći stav o franšizingu, jer se on i dalje tretira kao start-up biznis. Drugo, recimo, mogla bi osnovati jamstveni fond i davati garancije primateljima franšiza prilikom uzimanja bankarskih kredita. A to je važno, jer banke u Srbiji još uvijek franšizing i start-up biznis stavljaju u isti koš, i zbog toga nerado daju zajam. Na razvijenim tržištima, primjerice, banke ne smatraju da primatelji franšize počinju posao od nule, samim tim što su, po logici franšizinga, već dio nekog izgrađenog sustava.

Mnogi će reći da je država prezadužena i da je davala jamstva državnim poduzećima koja ih nisu vraćala! Da, ali isto tako, država ne može preživjeti ako ima nerentabilne gospodarstvo i ako ne motivira poduzetnike, koji će - zauzvrat - stvarati profit i državi plaćati porez. Dugoročno, državi će to da se isplati.

Zašto banke ne bi same ponudile neku vrstu poticaja?

Banke nemaju nikakav interes za to.

Ali, ako imaju interes u Njemačkoj, zašto ne bi imale u Srbiji?

Zato što u Njemačkoj postoji konkurencija. I tržište. I zato što u državi od 80 milijuna stanovnika izvoz iznosi 1.400 milijardi eura. Srbija ima oko osam milijuna stanovnika i izvoz od devet milijardi eura, a da bismo bili kao Njemačka, izvoz treba biti 130 milijardi eura. Pored toga, jedan Nijemac 13 puta više radi od jednog Srbina, Makedonca ili Hrvata, a dva-tri puta više od Slovenca. Zašto je to tako, nije nikakva filozofija. U najkraćem, zbog njihove discipline, tradicije, organizacije.

U svakom slučaju, ne mogu banke pokrenuti takav plasman, to treba raditi država, baš kao što daje subvencionirane kredite.

Tajvan je, primjerice, osnovao investicijski fond za poduzetnike do 35 godina. Tko ispunjava uvjet, ima pravo konkurirati dva puta i dobivena sredstva uložiti u svoju ideju. Zamislite da isto tako u Srbiji dobijete priliku pokrenuti biznis, bez straha da ćete izgubiti stan dat u hipoteku. Bez straha da će vas majka proklinjati, otac se naljutiti ... Znači, dobio si priliku raditi i dati sve od sebe. Ako uspiješ, dobro je. Ako ne, nećeš plakati, jer nisi izgubio ni stan ni mir u kući. Možda će propasti 10 posto tvrtki, ali će preostalih 90 posto zaraditi i za njih. I imaš drugu šansu. A ukoliko dva puta propadneš, onda kažeš da poduzetništvo nije za tebe i trebaš raditi za plaću.

Točno je da u Srbiji postoji Fond za razvoj i to možda jeste dobro zamišljena institucija, ali - traži hipoteku, financira samo određene branše...

Pošto ste već istaknuli značaj umrežavanja, što mislite o konceptu "cehovskog" udruživanja?

Kad se radi o poduzetnicima iz franšiznih sustava, izdvojiću prvo nekoliko zanimljivih fenomena. Recimo, primijetio sam da su primatelji franšiza ponekad mnogo motiviraniji od davalaca franšize, samim tim što će se potruditi malo više saznati i informirati se o sustavu i načinu poslovanja prije no što se upuste u poduzetništvo.

Sa druge strane, primijetit ćemo da ima davalaca franšize koji su prilično nemotivirani. Mislim da je to i zato što postoji velika razlika između davalaca franšize koji su vlasnici franšiznih koncepata i davalaca koji su to postali jer su primatelji neke internacionalne master franšize, tj. davatelji samo na lokalnom tržištu. Možda bi to najbolje mogla objasniti razlika između vlasnika i menadžera nekog poduzeća. Što to znači? Kada ste vlasnik, spremni ste na sve, o poslu razmišljate 24 sata dnevno, morate biti stalno motivirani, pragmatični, a menadžer radi posao koji su mu dali i može biti rezerviran ili nedovoljno motiviran, jer smatra da mu vlasnik, recimo, nije osigurao najbolje uvjete za rad. To je i ovdje slučaj. Ne ulažu istu energiju, niti imaju iste probleme. Jedno je kad vam je zadatak da osmišljavate i razvijate sustav, a drugo kad treba preslikati već razrađen sustav.

Ako netko od poduzetnika iz franšiznih sustava treba imati interes za udruživanje, onda su to davatelji franšiza i to prije svega vlasnici franšiznih koncepata koji se trude i rade na razvijanju sustava. Njima je međusobna podrška potrebna. Oni bi se mogli dobro razumijeti, jer prolaze kroz isto sito. Mogli bi i surađivati, rješavati različite probleme. Uvijek postoji velika vjerojatnost da je bar jedan od njih prošao kroz sličnu situaciju. Vjerujem da bi takvo udruženje moglo i utjecati na rješavanje problema financiranja franšiza, jer bi se članovi "udruženim snagama" lakše dogovarali s financijskim institucijama. U svakom slučaju, bitno je da funkcionira na jasan, transparentan način i sa jasno definiranim uvjetima učlanjavanja.

U Srbiji, istina, postoji jedno službeno franšizno udruženje - Srpsko udruženje za razvoj franšizinga (SURF) - međutim, ja nisam njihov član. Niti ću biti, sudeći po onome što i kako rade ili su do sada uradili.

Dolazimo do zanimljive paradigme. Čini nam se da ste upravo kao "odgovor" na neke od navedenih teza osmislili jedno specifično udruženje - "Klub dobrih poduzetnika E -128". Opišite nam kako je udruga nastala i kako funkcionira?

USAID svake godine organizira seminare za poduzetnike u okviru programa SEED. Iz prve klase polaznika izdvojilo se nas osmero - po energiji, načinu razmišljanja, senzibilitetu, karakteru, ali i godištu. Željeli smo nastaviti druženje, ali da viđanje ne bi postalo neobavezno, već redovito, predložio sam osnovati organizaciju.

Predložio sam i da ime udruge bude E 128, pošto bi se broj članova uvećavao po principu: 8,16 ... do 128. To znači da svatko od nas osmorice ima pravo predložiti po jednog kandidata. Kada nas bude 16, proširivanje se nastavlja po istom principu i sve tako do 128. To bi bio i nekakav "idealan" broj članova koji ne bi predstavljao problem, ni za organizaciju ni za logistiku Kluba - mnogo je teško imati više od tog broja ljudi, a da sastanci budu organizirani, pa i da imamo mjesto na kojem bismo mogli da držimo sastanke, a da to nije Sava centar!

Imenu smo dodali "Klub dobrih poduzetnika", ali ne zato što smo smatrali da smo mi naročito uspješni poduzetnici, već zato što nismo željeli da nas samo biznis zbližava, već da budemo i "dobri" u smislu humanosti. U našem Statutu, recimo, postoji odredba da, ako se nekom od nas nešto dogodi, članovi se obvezuju djeci tog članka, koliko god da ih ima, osiguravati redovnu mjesečnu pomoć u visini prosječne plaće sve do 24. godine.

Osobno sam pisao Statut i programske deklaracije. Uvjeti za prijem novih članova su vrlo precizni i striktni. Primjerice, članovi trebaju imati do 45 godina, biti iz različitih branši, biti u braku, biti vlasnici ili suvlasnici i imati visoko obrazovanje... Trenutno, imamo 13 članova, a nije nebitan podatak - posebno Vama - što nekoliko od njih ima vlastite franšizne sustave.

Pretpostavljamo da za svaki uvjet postoji i precizno objašnjenje...

Tako je. Uvjet za godine smo postavili zbog generacijskog jaza, jer se ljudi od 30 i 60 godina međusobno teško razumiju. Recimo, ako nekome od 30 godina dijete plače kod kuće, razumjet će ga onaj koji je kroz to prošao prije nekoliko godina, ali ga neće razumjeti onaj koji je kroz to prošao prije 30 godina, jer je vjerojatno zaboravio kako to izgleda.

Brak je važan uvjet, jer zahtijeva stabilnost. Ne možete biti i stabilan i mangup, jer u drugom slučaju ne biste mogli da se posvetite poslu.
Mislim da nema potrebe da ponovno objašnjavam zašto član treba biti vlasnik ili suvlasnik, pošto razlika između vlasnika i menadžera vrijedi i za ovaj slučaj.
Članovi moraju biti iz različite branše, jer ljudi iz iste struke često nisu iskreni jedni prema drugima. Prirodno, plaše se zlouporabe informacija i slično.

Kako sam spomenuo, članstvo se može proširiti, tako što svaki član ima pravo predložiti po jednog novog člana. Ako nitko nema ništa protiv, kandidat će nakon razgovora biti primljen u Klub. Međutim, ukoliko netko na tajnom glasovanju kaže "ne", kandidat se odbija. Uopće ne ulazimo u razloge, niti tražimo obrazloženja zašto je netko rekao "ne". Za sada, samo nam se jednom desilo da kandidata ne primimo.
Sve ostale odluke se donose po principu konsenzusa, ali ostaje da vidimo da li će konsenzus funkcionirati i sa 128 članova.

Što članovi dobivaju ovom vrstom "udruživanja"?

Networking! Ali i zadovoljstvo. Sastajemo se svakog posljednjeg četvrtka u mjesecu i to nam ne predstavlja problem, već veliko zadovoljstvo. Lijepo se ispričamo, podijelimo muke, ali i rješenja. Imamo i svoj forum gdje pričamo o svakodnevnim problemima. Svatko ima neki dobar primjer iz vlastitog iskustva, savjetujemo jedni druge, razmjenjujemo mišljenja. Kao što vidite, ne manjka nam motivacija i razmjena informacija. Pošto smo iz različitih biznisa, mi među sobom vrlo tijesno surađujemo - netko će od mene kupiti baterije, ja ću od nekog uzeti čokoladu. To je već još jedna snaga networking-a! Jednom smo, na primjer, "ugostili" Adižesa, jer je redovita praksa da pozovemo nekog "boljeg od nas", stručnjaka ili konzultanta iz raznih branši, i razgovaramo na određenu temu. To je treća ključna stvar - radimo na stalnoj edukaciji.

Što su osnovni ciljevi Kluba?

Za početak želimo okupiti 128 članova. Zatim, po principu franšize koncept udruge preslikati u sve bivše republike SFRJ-a i tako napraviti jednu kvalitetnu mrežu poduzetnika. Zamislite da u svih sedam država postoji po 128 poduzetnika sa po milijun eura prometa. To je skoro milijardu eura koje nećete staviti u džep, ali zamislite što sve možete prodati tom broju ljudi.

Kada nas bude 64, možemo odlučiti da svatko uloži po 10.000 eura u neki biznis, što je 640.000 eura. Ukoliko bi svako od nas stavio po 10.000 eura u banku, banka bi nam dala kamatu od 500 eura na godišnjoj razini. Bio bih glup zato što sam dao svoj novac, a mjesečno dobio manje od 50 eura. Ali, ako bismo taj novac, primjerice, uložili u Subway franšizu, za pet godina bi ona zarađivala 100.000 eura godišnje, a svatko od nas po 20.000 eura.

Kad Klub bude imao 128 članova i ako svaki član izdvoji po 10.000 eura za neki biznis, to je 1.280.000 eura. Odgovorno tvrdim da je, trenutno, malo ljudi u Srbiji koji su spremni uložiti toliki novac u bilo koji biznis. Da toliko investiramo svake godine u bilo koju branšu, tvrdim da bismo imali najdominantnije pozicije.

Vas osmorica ste već pokrenuli jedan zajednički projekt. Otvorili ste restoran "Destilerija" u Beogradu. Kako to funkcionira?

Da, željeli smo imati svoje mjesto gdje bismo mogli održavati sastanke Kluba. Destilerija je tako postala naš prvi zajednički projekt, koji tek treba pokazati koliko će biti uspješan. Mi smo odlučili sustavu dati šansu, iako se u Srbiji ortakluk uglavnom tretira kao božija kazna. I to je zbog toga što se poslovanje između partnera ne postavlja na korporativni razinu, nego se svodi na "lako ćemo". A lako je kad je dobro, a kad krene po zlu, onda počnu i svađe. Mi se trudimo da ne ponovimo tu pogrešku i u Destileriji su odnosi postavljani na korporativan razinu. Za početak, ovdje svatko od suvlasnika plaća svoje račune.