Kod ustupanja ugovora cjelokupni postojeći ugovorni odnos između ustupitelja i ostajuće stranke prelazi na primatelja i ostajuću stranku, identitet prvobitnog obveznog odnosa nije se promijenio. Ustupitelj u cijelosti ispada iz pravnog odnosa i na njegovo mjesto ulazi treći – primatelj ugovora, dok druga stranka ostaje. Pristanak "ostajuće" stranke ima konstitutivno značenje, tj. ugovorni odnos nastaje u trenutku pristanka druge stranke, a ne sklapanjem ugovora između ustupitelja i primatelja. Ako je ostauća stranka dala svoj pristanak unaprijed, ugovorni odnos nastaje od trenutka kad je ona obaviještena o ustupanju (prioritet notifikacije pred ugovorom). Ustupitelj odgovara primatelju za valjanost ustupljenog ugovora, što znači da bi ustupitelj savjesnom primatelju odgovarao za svu štetu koja bi mu bila prouzrokovana zbog nevaljalosti ustupljenog ugovora (npr. ako je ustupljeni ugovor bio ništetan). Po samom zakonu ustupitelj ne jamči primatelju da će mu "ostajuća" stranka ispuniti njezine obveze iz ustupljenog ugovora, ali se može i na to obvezati (delkredere jamstvo). Isto tako ustupitelj ne jamči "ostajućoj" stranci da će joj primatelj ispuniti obveze iz ugovora, osim ako se na to nije naročito obvezao delkredere.

Suvremeni poslovni pothvati uključuju komplicirane i višestruke međusobne odnose više subjekata i većeg broja različitih vrsta ugovora. Na primjer, kod ugovora o dugoročnoj proizvodnoj i tehničkoj suradnji, ugovora o zajedničkim ulaganjima (a da i ne spominjemo takve odnose gdje se stvaraju novi subjekti radi ostvarenja određenih poslovnih ciljeva), često se događa da neki od ugovornih partnera želi izaći iz takvog odnosa, odnosno netko treći ući. S cesijom, odnosno preuzimanjem duga teško bi mogli ostvariti željene pravne učinke, pa je stvoren institut ustupanja (prijenos) ugovora, kojim se na novog ugovornog partnera prenose sva prava i obveze.