Bonitet poduzeća

Bonitet poduzeća je ocjena likvidnosti i kreditne sposobnosti firme, a u najširem smislu sveobuhvatna ocjena temeljena na analizi završnog računa i situacije poduzeća. U ovom širokom smislu ocjena boniteta odnosi se i na ocjenu ekonomskih pojava u poduzeću, oznaku neopipljive sigurnosti s obzirom na ugled poduzeća, unutarnju vrijednost, oznake koje u sebi sadrže ujedno i ocjenu likvidnosti i kreditne sposobnosti poduzeća. Posljedica nepostojanja jednoznačnog boniteta poduzeća manifestira se i u različitim postupcima, različitim metodama kojima se dolazi do ocjene boniteta poduzeća.

Vrlo usko i vrlo pojednostavljeno shvaćanje boniteta poduzeća svodi se na solventnost poduzeća, a ocjena boniteta poduzeća na ocjenu vjerojatnosti nastupanja insolventnosti, odnosno na prognozu insolventnosti. Prema ovom shvaćanju poduzeće ima dobar bonitet ukoliko pravodobno podmiruje dospjele obveze.

Ocjena boniteta često se poistovjećuje s ocjenom kreditne sposobnosti i likvidnosti. Elementi na temelju kojih se utvrđuje kreditna sposobnost poduzeća jesu analiza stanja i kretanja prihoda te vertikalna i horizontalna struktura imovine i kapitala. Dok se ocjena boniteta temeljena na ocjeni solventnosti sastoji od isključivo kvantitativnih informacija, kod ove proširene ocjene boniteta uzimaju se pored kvantitativnih i kvalitativne informacije. Tipični primjeri ovakve ocjene boniteta su brzi test (quick test), Altmanov model, kredit-scoring, a u svijetu je to informacija o bonitetu tvrtki Kreditschutzverband 1870. i Dun & Bradstreet.

Najšire shvaćanje boniteta, kao kvalitete cjeline ekonomskih pojava i procesa u poduzeću, temelji se na ocjeni potencijala. Polazi se od analize završnih računa te se korištenjem dinamičkih i prognostičkih pokazatelja nastoje otkriti slabe i jake strane poduzeća vidljive u njegovim završnim računima (hard facts).

Na temelju analize podataka završnih računa i analize situacije poduzeća pojedino poduzeće svrstava se u jedan od šest mogućih razreda boniteta: u prvom i drugom razredu su poduzeća u kojima ni podaci o bilanci ni situacija u poduzeću ne upućuju na ugroženost poduzeća; od trećeg do petog razreda su poduzeća za koja se, ili na temelju bilance ili na temelju situacije poduzeća, zaključuje o mogućoj ugroženosti, dok se u šestom razredu nalaze poduzeća čije bilance odražavaju značajke prisutne i u bilancama ugroženih poduzeća, a pored toga i situacija poduzeća negativnim značajkama ukazuje na akutnu ugroženost.